Niste nikada bili u Slavoniji?
Nema problema. Dovoljno je pogledati bilo koju emisiju HRT-a i inih TV kuća da bi vidjeli kako nam je ovdje kul. To se posebno odnosi na koncert povodom 50 godina HRT-a koji je bio održan u prošlu nedjelju navečer.

Na repertoaru - većinom ostarjeli, olinjali tamburaši svih vrsta i oblika...
(čupavi pjevač ex Zlatnih Dukata, sada Najboljih hrvatskih tamburaša dao je sve od sebe kako bi nam pokazao da je duga prljava kosa na muškarcu, a pogotovo svjetlucava obleka in. A čak je i moje neizvježbano amatersko uho primjetilo koliko je puta pogriješio pjevajući)
...i mini wannabe zvjezdice domaće estrade
(faca Vesne Pisarović-a i ostalih izvođača- je izgledala kao da smo je prekinuli u provodu života da bi jadna morala nastupati pred gomilom slavonskih seljaka, koji zamislite, čak ni ne znaju pjevati sve njezine "hitove" a sve to zabadava).
Dojam popravlja Colonia malo dižući atmosferu, ali poslije nje opet šund i opet publika sahranskog raspoloženja. A tko i ne bi bio nakon voditelja Branka Uvodića :D

Situacija me jednostavno svrbjela da napišem par crtica iz života nas Slavonaca, dokaz kako Plodovi zemlje i ostale emisije ne griješe.

Život u Slavoniji danas...:hrvatska:
Mi vam ovdje svi uzgajamo domaće životinje, niste znali?
Ujutro me probudi vrisak mog omiljenog pijetla pa zato čim otvorim prozor da udahnem omamljujuć mi miris svinjca pored moje sobe, bacim šaku kukuruza iz zdjelice dragim mi kokama koje već nervozno kljuckaju u prazno čekajući da se probudim.
Nakon toga si pustim Narodni radio i odvrnem ga do kraja na aparatu koji sam naslijedila od moje prabake i hvata samo jednu stanicu. No samo ako puštaju "Ne dirajte mi ravnicu". To nam je himna, znate?
Uz nju odmah dobijem volju obući se u pet slojeva narodne nošnje, navući opanke, objesiti dukate oko vrata i istog sam trena spremna, prije odlaska na posao, nahraniti praščiće koji će jednog dana biti savršene šunkice za rođake koji gladni dolaze iz svih krajeva Hrvatske baš na svinjokolju.
Još samo zaliti krumpire u vrtu i već sam spremna za odlazak na posao u Centar Grada, a još nije ni 6 sati ujutro. Tko rano rani, dvije sreće grabi!

Ma gluposti govore ljudi koji kažu da im je najlakše ići autom na posao. Ja vam krenem pješice (malo vam tko u šoru ima bicikl, znate li vi kako je to skupo?) i za sat i pol već sam tamo. Prije nego dođu ostali, nareckam si slaninice (samo onaj bijeli dio, molim...mesnati će ići u grah kad dođem kući) i mladog luka, pa da vidiš veselja. Kad zamiriši pogača koju sam sinoć zamijesila...mmmm...
Tko radi,ne boji se gladi govorila je moja majka i toga se držim. Odmah poslije posla trčim ponovo napraviti napoj i nahraniti gice a i krava je već sigurno puna mlijeka.
Pri tome oblačim zelene gumene čizme do koljena. One su u modi otprilike svakih desetak godina, pa taman kad mi se raspadnu jedne, ja kupim druge.

Njihova boja je odraz mog buntovništva prema lokalnim babama tračarama. Naime, dobro se zna da poštena djevojka kupuje samo crne gumenjake, visine do ruba nošnje. A ja sam, zamislite, jednom kupila tamno crvene! Ogovarali su me mjesecima i pokazivali prstom kad sam prolazila šorom visoko uzdignute glave.

No jedna mi stvar nije jasna.
Čitala sam časopis Gloriju (moj me babo prije nego je umro naučio sva slova!) koju sam kupila u trafici. Otkud mi novci, pitate se? Psssssst!
Šorom je neki dan prolazio veeeeliki žuti auto i u njemu stranac. Prava limuzina, rekla bi...nikad ništa ljepše u životu nijesam vidjela. Mislila sam da se vozi glavom i bradom neki precjednik države. Naučili su me kako se takav auto zove folkcvagen golf a stranac je rekao da dolazi iz nekog dalekog grada koji se zove Zagreb i htio mi uvaliti par svojih jaja.
-Imam ti ja svoju koku, odgovorih i pokupih deset kuna koje mi je pružio te pobjegoh.

Uglavnom, u Gloriji je pisalo kako se nose neke DolceBagana, Guci, Đimi Ču i Manolo Blanešto cipele. Međutim, kada vidim kol'ke pete imaju (upale bi mi u blato na ulici do koljena) radije kupim one u centru Grada u prodavaonici Jelen i lokalnom Željezaru. Takove imadem još od prvog i zadnjeg razreda osnovne škole i ne vidim razloga kako netko može nositi bilo što drugo.

Navečer ću se srediti, o da. Imam sastanak sa čika Jozom :cerek: u sjeniku njegovog imanja. Žena mu rađa pa ju je prepustio babicama (ženska posla) da bi se mogao naći samnom. Vidite nas svo troje na slici. Kako li je samo romantičan... Stavit' ću boju na usne koju mi je prije tri godine jedna rođaka donijela iz obećane zemlje Dojčlanda a možda se čak i okupat'. Lavor mi je počeo propuštati pa zato nisam sigurna. A i još je hladno, tko bi grijao tu silnu vodu na šporetu.

Tako vam uzbudljivo mi Slavonci živimo. Niste mogli ni zamisliti, jel' tako?:)

Uz nadu da ću vam jednom nastaviti priču tipičnog dana u Slavoniji, žitnici Hrvatske, vaša vam omiljena seljanka Penellope šalje veliki pozdrav iz Osijeka.

Oink oink.

Misao vodilja i inspiracija ovog posta (da ne bi bila krivo shvaćena) je bila u činjenici da nitko ovdje nije glup i zaostao i zato se tako ni ne ponašajte prema nama. Ne bacajte nam pjevačke otpatke trećeg reda misleći kako će nam to biti događaj života i ne vrijeđajte nam inteligenciju seoskim zabavama kao da ne znamo kako zabava treba izgledati. Prestanite nas konačno tretirati kao slijepo crijevo Hrvatske, nego nas tretirajte kao njezin ravnopravni dio.
Upućeno tamo nekima odgovornima na HRT-u i okolo zbog ove farse u nedjelju navečer.