Gledam, čitam, promatram, zapažam, razmišljam, analiziram, i mnoge mi stvari nisu jasne.
(raspoložena za filozofiranje do maksimuma)
Možda ih samo odbijam shvatiti jer postoji mogućnost da su istinite, a to se nikako ne uklapa u moj zaštićeni svijet ograđen zidinom u kojemu smo samo nas dvoje i nitko drugi. :cerek:
(jako voliti taj svijet)

Naime, čitajući neke članke o ljubavi, vezama i seksu, primjećujem zabrinjavajući porast teorije o trajanju ljubavi kao da je riječ o datumu isteka valjanosti jogurta u trgovini, a ne o najuzvišenijem osjećaju koje ljudsko biće može osjetiti.
(patetična sam, pa šta)
Nalazimo se duboko zaglibljeni u vremenu gdje su nas naučili kako je egoizam jedina stvar koja bi nas trebala pokretati u životu. Mediji nam utuvljuju u glavu kako je sve na svijetu zamjenjivo...
(umjetni kuk, umjetni kuac, umjetna vagina, umjetni umeci za kosu, lažni nokti, lažne sise, popravljeni himen-umjetna nevinost :D)
Političari, zvijezde, slava, seks i brakovi se razmjenjuju kao da ih neka džinovska ruka stavlja i sklanja sa pokretne trake a javnost samo upire prstom i viče Hoćemo novo, sklonite staro.

Današnje generacije su odrasle učeći o životu na pornićima
(u prošlom smo postu zajedno zaključili kako upravo oni pomažu mladim i potentnim tinejžerima shvatiti bit seksa.
Ono nalaže kako frajer nakon dvije minute predigre (u čiju je cijenu uključeno jedno pušenje s dubokim guranjem u grlo -a njena faca viče Povratit ću jebemu, ne moraš baš do resice- i njegovo nesuvislo navlačenje klitorisa u svim smijerovima osim onim potrebnima) mora curi staviti svoga pišu što dublje i jače, pri čemu će u glavi zamišljati vjerojatno kako je radnik na visokotaktnoj bušilici (priznajem, nemam pojma postoji li takva) i nabijati sve dok jadnica ne počne vrištati od neugode. Ne vrišti li dovoljno, pornići nas uče kako joj je onda najbolje sprašiti bezlubrikantno u guzu, pa da vidiš veselja i trauma za ostatak seksualnog života. :D)
i filmićima o životu poznatih gdje ljubav traje kol'ko i snmanje filma, a brak jednu sezonu dok ti muškarac ide uz torbicu a žena uz auto.

Različiti izvori tvrde kako ljubav traje između 300tinjak dana i tri godine. Ti isti izvori, iako pokušavam vjerovati u suprotno, izazivaju neku tjeskobu u meni. Onako, podmuklu bol u stomaku kad razmišljam. Je li moguće ljubav između dvoje ljudi koji se istinski vole, zadržati cijeli život, i u dobru i u zlu? Ili ona zbilja s vremenom nestaje ne bi li prepustila mjesto nečemu drugome?

Svugdje gdje se okrenem, vidim poremećene odnose:
1. Ili su rastavljeni
2. Ili su još u braku ali samo zbog djece, dok se sami zapravo ne podnose
3. Ili netko nekoga vara, ili oboje varaju

Muškarac ide ljubavnici jer ga žena ne razumije, više mu ne odgovara njezin fizički izgled nakon što mu je rodila djecu (?) (pustimo na stranu njegovu ćelu i trbušinu, muškarac je ipak kao vino), želi si pokazati da je još uvijek privlačan onoj osamnaestogodišnjakinji koja ga neobično često traži džeparca u zamjenu za mlado jedro tijelo koje mu pruža. Ali ne, ona nikako nije s nim radi novaca i auta nego radi njegovog divnog karaktera. Aha.
Ili jednostavno zato jer mu nije dobro isto kao ženi, da ne bi bilo zabune, podsjetio me Domi.

(ovo sad shvatite kao moje razmišljanje a ne kao pravilo)
Žena nikad ne ide ljubavniku samo da bi si dokazala da ga može imati. Ide kod njega ako osjeti kako iz tog braka više ne dobiva ono što joj je potrebno. Pustimo sada seks. Mislim da je on tu najmanje važan. Nestanu li svakodnevne nježnosti, poljupci, mora li nagovarati dragog da joj kaže kako je voli, osjeća li se odbačeno, usamljeno, iznevjereno, nestane li podrške u svakodnevnim stvarima i natjerana je do granica psihičke izdržljivosti, žena tek onda vara. Ili se ja varam misleći to?

Nego, sad sam skrenula u vode u koje nisam htjela ući, samo mi se nametnulo.

Zašto je toliko starijih ljudi ostalo u brakovima? Često vidim po novinama proslave zlatnog i srebrnog pira pa mi bude tako milo oko srca.
Je li tolerancija današnjih ljudi svedena na najmanju moguću mjeru da bježe pri pojavi prvog problema u odnosu s drugom osobom?
Je li uz tempo života koji nam je nametnut previše očekivati ostanak s istom osobom do kraja života dok nas smrt ne rastavi?

Ja mislim da je to moguće. Ja želim da je to moguće. Ja hoću da je to moguće. Jesmo li spremni ulaziti u novu vezu znajući da ona ne može potrajati? Ja nisam. Odbijam. Neću.
Želim dok nas smrt ne rastavi. Želim. Jako želim.
Hoću.
Mogu.

Zovite me sanjarom. Baš me briga.

Joj tako bi još filozofirala, a post je već predugačak...

ja mislim da to nije uvijek ista ljubav ko na početku veze.. ostaje ljubav al u drugom obliku.. i pod uvjetom postojanja kompromisa i komunikacije tokom svih godina.. moji roditelji su u braku preko 30 godina.. majka mi je to tako opisala.. :D vidim da funkcionira na njima.. po meni je najbitniji kompromis te se slažem da toga mlađim generacijama nedostaje..

KAKO TI MISLIŠ DA SE JA KONCENTRIRAM NA TEXT OD OVE GUZE LJEVO ? GONI SE TI I TVOJ BACKGROUND !!!

uopće ulazka u vezu za koju ne misliš da će trajati doživotno nema smisla(-:a problem je u ljudima koji su se odvikli živjeti s kompromisima i ponekad davati bez da traže nešto zauzvrat..